Filmovi iz 60-ih: Ante Verzotti

Opus Ante Verzottija specifičan je iz nekoliko razloga. Već u samim počecima svog filmskog izražavanja učestvuje na prvom GEFF-u (Genre film festival) 1963 s filmom Twist-twist. GEFF se rađa iz razgovora članova Kinokluba Zagreb na temu Antifilma, a u okruženju u kojem egzistira grupa Gorgona, EXAT 51 i manifestacija Nove Tendencije, te Muzičko Biennale. Prethode mu brojna intenzivna istraživanja u različitim područjima kulture i umjetnosti (likovnih, književnosti, glazbe…) čije granice se redefiniraju, nanovo uspostavljaju ili brišu. Tako je i GEFF osmišljen kao festival istraživačkog filma, a Verzotti se svojim filmovima uklapa (za razliku od ostalih kolega koji su djelovali u klubu) u osnovno načelo GEFF-a: film prestaje biti izraz određene ličnosti, prestaje biti izraz neke osjetljivosti, ostaje samo kao čisto vizulano-akustički fenomen. Na predzadnjem, trećem izdanju GEFF-a (1967), koji prvi put posjećuje, jedini je autor višestruko nagrađen za čitav opus od osam filmova. Iz klupskog fundusa odabrano je šest filmova: Objektiv (1966), Pet (1965), Danas…? (1965), Twist-twist (1962), Juke boks (1966) i Fluorescencije (1967).

Sadržaj svakog filma je pažljivo osmišljen, a zatim i strukturiran. Eksperimentira se s namjerom zaokruživanja i prenošenja određenih ideja, što znači da eksperiment nikada nije svrha sam sebi, a svi elementi filma (mizanscena/naracija, kamera, montaža, zvuk) virtuozno se nadopunjuju. Izuzev u svom prvom filmu Twist-twist, središnje teme kojima se autor često bavi su repetitivnost, uzaludnost i destrukcija. Ipak, samo u filmu Pet tema je očita na prvo gledanje filma. Karakteristično za Verzottijeve filmove, možemo pokušati pronaći pravilo, ali ćemo uskoro pronaći i izuzetak. Čini se da autor isprobava sve tada dostupne (tehničke i medijske) mogućnosti i s neobjašnjivom lakoćom stvara jedinstvene reprezentativne primjere domaćeg avangardnog filma, koji ni u kom smislu ne zaostaju za svojim suvremenicima diljem svijeta.

U Objektivu kamera je statična i fiksirana na krupni kadar smeđeg oka koje se snimanjem umara. Nakon što utvrdi analogiju između objektiva (kamere ili projektora) kao mehaničkog oka, gledatelj zapravo sedam minuta i deset sekundi gleda film o oku. Moguće da se i gledatelj umara, a moguće da pažnju zadržava promatrajući promjene u slici, odnosno šarenici. Ako je dovoljno strpljiv, možda počne postavljati pitanja: čije je to oko, što je u njegovom odrazu, u kakvom su oni odnosu, što je namjerno, a što slučajno… zašto gleda(m)? Zvuk filma sat je koji otkucava. Vlasnik oka i gledatelj nalaze se u sličnoj poziciji, jedan spram objektiva kamere, drugi spram objektiva projektora (odnosno prikaza projekcije), a oboje postaju čuvari (ili zatočenici) autorove ideje da ih suprostavi.

Pet je nastao kao dio omnibusa Sedmologija. Autor je u snimke napuštenog topničkog bunkera koji ekipi prijatelja služi za razonodu uz jelo i piće, ukomponirao fotografije vojnika: animirajući fotografije trešnjom kamere i zumiranjem postiže snažan dramaturški efekt. U lagodnu mediteransku atmosferu unešen je nemir, a stiče se dojam da je rat uvijek nadohvat ruke, čak i kada se ne događa nužno nama (i u nama).

Kretanje i ritam najsnažnija su obilježja nekoliko Verzottijevih filmova, tako i filma Danas…? Autor iz ruke snima glavnog protagonista Ranka Kursara dok šeta gradom hodajući iza njega na dobro odmjerenoj distanci, a kamera pleše u ritmu koračanja, događa se dinamična koreografska igra između Verzottija, Kursara i okoline posredovana kamerom i pojačna pjesmom Adriana Celentana Mondo In Mi 7ª, čiji je tekst ključan za potpuno razumjevanje filma. Pisan u prvom licu, tekst govori o čovjeku koji čita vijesti u novinama i pita se što nije u redu sa društvom u kojem kao da nema dobrih ljudi ni morala, vlada korupcija, hipokrizija, ratuje se i gladuje, ali istovremeno odlazi na mjesec, svijet je postao monopol krivih ideja i naš opstanak prepušten je kapricu jednog vođe… Pjesma aludira da su novine od danas i da su vijesti stalno iste. I Kursar nekamo ide, a zapravo se vrti u krug. Oni koji poznaju Split, primjetiti će da se Kursar malo kreće rivom prema kolodvoru, malo od kolodvora prema rivi, te da ide sam sebi u susret.

Juke boks i Fluorescencije obrađuju istu temu, temu masovnog uništenja. U Juke boksu je ideja realizirana u četiri dijela ili čina, a svakom je pristupano različito u duhu eksperimentiranja s medijem. Tako prvi dio prikazuje kupače na Bačvicama koji igraju picigin, a kamera iz ruke ubrzava ritam i igru do eksplozije, kada se koristi usporeni negativ istog filma koji dočarava pad atomske bombe, nakon čega doslovno paljenje filmske vrpce demonstrira njenu razornu snagu. Finalni kadar filma statični je kadar mora i sugerira smirenje nakon uništenja, pa i novi početak. Fluorescencije nastaju kao vrlo uspješan pokušaj još doslijednije primjene snimateljskog postupka iz prvog dijela Juke boksa i zaokružuju Vezottijev klupski opus.

Sunčica Fradelić

Twist-twist
Pet
Danas… ?
Objektiv
Juke boks
Fluorescencije
Podijeli