Dugogodišnji, počasni član Kino kluba Split, filmski autor, nekadašnji klupski predavač povijesti filma i dragocjen arhivist 

U kojem ste životnom razdoblju došli u Kino klub?

U Klub sam došao kad sam bio na višoj školi, na fakultetu. Završio sam Pomorsku školu, ali sam se družio s ekipom iz Klasične gimnazije „Natko Nodilo”. Bili smo dosta dobri prijatelji, a oni su za jedan predmet u školi snimali razne emisije. Kako sam ja tada dosta bio u muzici, i imao, hvala Bogu, puno ploča, oni su dolazili kod mene slušati muziku. Jedan od prijatelja je imao kameru i došli smo na ideju snimiti film. Film se zvao Može i ovako. Ja sam tu nešto snimao, nisam imao blage veze o snimanju, kao ni svi oni, no to je manje bitno. Nama je bilo drago vidjeti taj film iako je bio manje kvalitete. Jednostavno nam je falilo filmskog znanja da bi taj film bio pravi film. 

Nekoliko godina kasnije me jedan od prijatelja iz te ekipe pozvao da se učlanim u Kino klub i da učimo o filmu. Tako sam počeo dolaziti u klub, i otada dolazim. Nisam siguran u dan, ali mislim da je to bilo 26. studenog 1976. godine. Kad je Škola kino kluba te godine završila, ekipa se raspala i nije više dolazila. No jedan momak iz prethodne generacije škole je živio blizu mene i stalno me je povlačio u klub. Tada nas je ekipa u klubu, možda nekoliko godina starija od nas, dobro primila, s njima smo mogli razgovarati o filmu. Nakon priče o filmu se igralo na krate, družilo se, bilo je i cura koje su tu dolazile sa svojim momcima. Tako sam ostao, da nije bilo te ekipe, tu je npr. bila Silvana Blašković koja je bila tajnica i Edi Dumandžić koji su nam pružili potporu, da nije bilo njih vjerojatno ne bi dolazili. Edo je uistinu imao volje da nas uputi na film i o filmu smo puno pričali. 

Pored toga, nakon završenog tečaja, polagali smo ispit koji se sastojao od tri dijela: filmske teorije koju je predavao Martinac, filmske tehnike koju je meni držao Pivčević, i praktični rad, sinopsis za scenarij ili scenarij u kojem se trebalo vidjeti koliko smo pojmova usvojili. Martinčev dio ispita je bio dosta težak, kako nitko od nas nije poznavao povijest filma, on je sastavio jednu skripticu iz koje smo se informirali, ali pričati o filmu bez da si vidio film, nije imalo previše smisla. Bilo je to dosta suhoparno učiti, ali nam je Dido (Dumandžić) puno pomogao. Martinac je imao seriju pitanja, po pet pitanja iz povijesti filma u 25 grupa i znao se redoslijed ispitivanja, tako da smo se rasporedili po grupama i pripremili samo jednu grupu od pet pitanja (smijeh). Na račun tog sistema smo dosta dobro prolazili (smijeh). 

Ivan Martinac je uz profesora Vedrana Gliga i Svemira Pavića bio osnivač Kinoteke Zlatna vrata u Splitu. Svemir Pavić je imao dosta političkog utjecaja u Splitu tako da je mogao progurati tu priču i dobiti sredstva, a Martinac je uglavnom kreirao program. 

Martinac je bio specifičan po mnogočemu, puno je utjecao na Kino klub, znanjem o filmu, pogledom na film, njegova filozofija filma je bila sasvim drugačija od pogleda većine nas. On je stavljao naglasak na montažu, na rez, govorio je da ne može biti, recimo, pet položaja kamere za jedan kadar, postoji samo jedan pravi, svi ostali su pogrešni, dakle treba odabrati pravi kadar. Mi smo u to slijepo vjerovali, pokušavali smo to dostići, ali na kraju smo vidjeli da, iako jest bio u pravu, svatko od nas je razvio vlastitu ideju, pogled kroz svoje oči i došao do svog poimanja filma. Neke stvari kad si mlad prihvatiš zdravo za gotovo, ali kako sazrijevaš vidiš da to i nije baš tako, da se neke stvari mogu i drugačije raditi. Barem je meni tako bilo, kako sam učio o filmu, naručivao sam puno literature o filmu. Tada su knjige bile relativno jeftine te danas imam tristotinjak knjiga stručne literature o filmu, nešto su katalozi festivala, i slično, no većina knjiga su rasprave o filmu i filmskim teorijama, a svaki autor mi je otvorio novi pogled na film. 

Što cijenite danas u filmu, a što ste cijenili nekada?

U filmskom izražaju režisera cijenim kad koristi filmski jezik u svrhu dočaravanja atmosfere i priče. S druge strane pokret čistog filma nije me oduševljavao, to je opet druga krajnost u korištenju čistog filmskog jezika. Film po meni ipak mora imati dobru priču. Buster Keaton i Charlie Chaplin, za mene su genijalci nijeme komedije. Bustera Keatona smo smatrali većim filmašem jer je naglasak stavljao na filmski jezik, dok je Charlie Chaplin rekao da je dovoljan sam on ispred kamere. On je zapravo kazališni tip. Danas me puno više oduševljava Charlie Chaplin i to u jednoj stvari, taj tip je u stvari zločest, on jest genijalan, human, lake, zaljubljive prirode, pun je emocija prema slabijem, ali jednako tako kad se nađe u nekoj prilici za nestašluk, to iskoristi, ima jedno zrno zloće, što mi se iz današnje perspektive sviđa. On je čovjek koji je bio društveno angažiran, izražavao je kritiku svoga vremena, u Velikom diktatoru ukazuje na opasnost Hitlera. Buster Keaton je imao neka genijalna filmska rješenja, ali nije imao priču kao što je ima Chaplin. Nadrealistički filmovi Međučin Renea Claira ili Andaluzijski pas Luisa Bunuela i Salvadora Dalija su filmovi koji me oduševljavaju. Općenito me nadrealizam oduševljava, zato volim i našeg pjesnika Zvonimira Goloba. 

Današnji filmovi idu na broj mrtvih i eksplozije, u svom životu sam vidio možda pedesetak ili stotinjak sudara, nikada auto nije eksplodiralo, a u svakom američkom filmu sudar izgleda kao eksplozija atomske bombe. 

Zapravo se u nedostatku dobre priče napetost pokušava postići strahom? 

Strah se može postići i nekim drugim stvarima. Hitchcok, kao majstor krimića i horora, strah je bazirao na detaljima. Najlakše je napraviti scenu gdje netko izvadi pištolji i upuca čovjeka, ali kad se napetost gradi na detaljima, stvara se jedna drugačija atmosfera. 

Ima li današnji prosječni gledatelj strpljenja za takav tip narativa? 

To je posljedica odgoja, vizualnog prije svega. Meni je primjerice prije bilo nelogično i nepotrebno kada se kamera bez očitog razloga miče, danas mi je teško pogledati film u kojem je kamera statična. Pod utjecajem MTV-a i brze montaže u spotovima, filmski jezik se razvio u drugačijem smjeru. 

Osnivanje Kino kluba Split i njegov značaj za Split

Osnivač je bio Božidar Domić, vlasnik kemijske čistionice u Splitu, čovjek koji je bio zaljubljenik u film, koji ih je kupovao o svom trošku i organizirao prikazivanja. 

O značaju Kino kluba za vizualnu kulturu govori dovoljno da je osnovan 1952. godine, a Televizija Zagreb 1956. godine. U međuvremenu nigdje niste mogli vidjeti pokretnu sliku osim u kinu, te na sporadičnim organiziranim projekcijama entuzijasta. 

U kinu ste ipak morali kupiti ulaznicu, a u kino klub ste mogli doći kao član i gledati filmove besplatno. Filmovi su se nabavljali preko engleskih i američkih ambasada, raznih jugoslavenskih kinoteka, i to bilo koji sadržaj do kojeg su mogli doći, od edukativnog do umjetničkog. U to vrijeme kino klub je imao više stotina, blizu tisuću članova, a to je zato što su ljudi dolazili gledati filmove. Prva generacija u kino klubu bavila se gotovo isključivo prikazivanjem filmova. 

Nakon dolaska ing. Nožice dolazi se do ideje stvaranja studija za snimanje filmova, ne više samo prikazivanje. Uvijek je falilo sredstva, ali su uspjeli nabaviti kameru, i filmove, sami su razvijali negative, dakle tih godina dok još nije bilo televizije, uspjeli su početi ponešto snimati i raditi filmove. Budući nisu imali dostupnu literaturu o filmu, znanje su crpili gledajući filmove koji su im bili dostupni. 

Nakon dolaska Martinca, početkom 60-ih počeli su ozbiljniji radovi na filmu koji je tijekom studija u Beogradu završio i filmsko obrazovanje. Martinac je donio svijest o montaži, te drugačiju montažu u filmu, on je smatrao da montaža čini film.

Smatrate li vi da je montaža najvažnija?

Montaža čini čuda, ali montaža bez režije, bez dobre pripreme, ne znači ništa. Može ponekad pomoći, i spasiti film, učiniti čuda, ali ako imate loš materijal ne može učiniti ništa značajno ako se radi o igranoj formi. Nekada stvari odu ukrivo pri snimanju, i ako nećeš snimati ponovno, montažom se to ne može spasiti. Nakon nekoliko filmova sam odustao od filma, ja sam individualac, a film je kolektivan rad, jednostavno nisam mogao naći ekipu s kojom bih radio nešto produktivno. Međutim, spreman sam i na takav rad, ali danas je gotovo nemoguće naći ekipu u amaterskom miljeu, da se radi iz entuzijazma. 

Sedamdesete

Sedamdesetih godina Boris Poljak i ja smo imali pristup svim filmovima koji su napravljeni u Kino klubu i organizirali smo projekcije. Tada smo išli često i u Kinoteku, jer tada nije više bilo prikazivanja filmova u klubu, televizija je prikazivala samo komercijalne filmove. Tada su u klub članovi dolazili ako su željeli snimati filmove, ili su se dolazili pripremati za upis na akademije. No, to je bilo čak i kontraproduktivno, tada se na akademijama tražio „sirov materijal” koji će se tek oblikovati, pa kada bi kandidati na prijemnom ispitu rekli da dolaze iz Kino kluba Split, jako bi se teško upisali jer su već imali neko predznanje i pogled na film. Danas je obrnuto, danas se traži da onaj koji upisuje akademiju već nešto zna, jer im to olakšava posao.

Arhivski rad 

Slučajno sam počeo skenirati dokumente jer su me zanimale činjenice o povijesti kluba. Zanimao me sam početak, nastanak Kino kluba i tako sam počeo kopati po arhivi. Vidio sam da su neki dokumenti i fotografije u jako lošem stanju i zato sam ih počeo skenirati i fotografirati, a neke sam i fotokopirao, te originale stavio u foliju kako bih ih sačuvao od propadanja. Zanimali su me i kontakti, postoji priča da je UDBA imala špijuna u klubu, u što ja sumnjam. Možda i jest bilo nadzora u to doba, ali po arhivskim materijalima ne vidim da je itko branio slobode, sudeći po onome što je Kino klub radio, nema tu posebno provokativnih materijala, ali ne vidim ni da je bilo cenzure kao što se zna pričati. Iz tih dokumenata, raznih dopisa sam vidio kako se počelo razvijati članstvo i kako se oformljavao klub. 

Po kojem ste kriteriju selektirali građu?

U početku sam skenirao sve što mi je došlo pod ruke, krenuo sam od najstarijih dokumenata, od 1952. godine, i skenirao svu dokumentaciju koja se tiče Kino kluba, sve što je imalo veze s nabavkom filmova, sastanaka odbora, sve ono što je vodilo do informacija o klubu: tko je kada vodio klub, razni izvještaji o kupljenim filmskim trakama, koliko su sredstava imali za određene stvari i slično. Prema tome su se mogli odrediti periodi u klubu, tko je kada radio filmove, tko je kada pisao scenarije i kakvi su se scenariji pisali, koliko se filmskih traka kupovalo, prema zapisnicima sa sastanaka odbora moglo se vidjeti što se događalo u klubu. Većinu postojećeg materijala sam obradio na taj način, i to do devedesetih, dok se nije počelo raditi na računalu. 

Od fotografske građe sam skenirao ono što sam našao u klubu. Interesiralo me je tko je na fotografijama, pa sam se raspitivao, tako sam određivao datum fotografije i tko se na njima nalazi. A od sedamdesetih, od perioda otkad sam i ja u klubu, više-manje sam i sam znao odrediti informacije o fotografijama. 

U kakvom ste stanju zatekli građu?

Fotografije su bile uglavnom u dobrom stanju. Najviše starijih fotografija snimio je pokojni Joško Bojić, osim fotografija sa Sabora, to su radili mnogi. Neke fotografije mi je dao Bojić, nešto pokojni Pivčević, uglavnom gdje god nađem kakvu materiju to i sačuvam. 

Dokumenti su bili u dobrom stanju, jedino sam ove najstarije stavio u folije da se sačuvaju. 

Gdje ste nalazili građu osim spomenutih izvora?

Uglavnom u klupskom arhivu, to smo mi selili godinama kako se klub premještao i šteta bi bilo da to propadne, smatram da je odlično što se sada radi digitalizacija arhiva i da se arhiv može najbolje sačuvati u digitalnom obliku. 

Što ste saznali o povijesti kluba iz dokumenata?

Uvijek je klub imao padova i uspona, uvijek je nakon perioda rasta prijetilo gašenje kluba. Obično klub vuku naprijed jedna ili dvije osobe. Sada ga vodi Sunčica Fradelić, da Sunčica ode, ne znam tko bi povukao klub. Kada ode osoba koja drži klub na životu, naiđe kriza dok se ne pojavi netko drugi. 

Ja sam, recimo to tako, iznimka u klubu. Tko god je ostao u klubu godinama, taj se profesionalno bavio filmom, videom, televizijom, ili se bavio amaterski filmom. Mene film nikada nije značajno zanimao, a ostao sam četrdeset i šest godina u klubu. Radio sam u škveru i bavim se dokumentarnom fotografijom. 

Predavali ste nekoliko godina filmsku povijest u klubu, jeste li ikada pisali o filmu?

Nisam nikada pisao, i pitam se gdje je filmska kritika. Ono što čitam uglavnom se odnosi na priču, prepričavanje priče filma, a i kada se puno ulazi u analizu filma opet se gubi smisao. Jako je teško postići kompromis, da to stvarno bude filmska kritika koja će obuhvatiti priču, analizu i ideju filma. Zato mislim da ja ne bih bio dobar kritičar, niti dobar u pisanju o filmu jer bih se više bavio analizom, a zanemario bih neke druge stvari, jednako kao što neki zanemare film, a bave se samo pričom. Filmska kritika bi trebala i ukazati na neke stvari koje prosječan gledatelj ne bi uočio, usmjeriti gledatelja u nekom smjeru, i ne pretjerati u tome. 

Kako su tekle pripreme za vaš film o povijesti kluba koji nikada nije dovršen?

Cijela ideja mog dokumentarca bazirala se oko uloge Martinca u klubu. Kako se on nije želio ni fotografirati ni snimati, štos je bio da ga nagovorim. I kada sam ga napokon uspio nagovoriti, nakon što je pristao, počeo sam snimati materijale, ali je prije nego smo uspjeli snimiti intervju s njim, na žalost, on umro, nisam ga uspio snimiti i nisam nikada dovršio dokumentarac. Bez Martinca u filmu, to nije imalo smisla. On je imao velik utjecaj na sve nas, bez sumnje. Zadnjih godina njegovog života znao sam svraćati kod njega, pisao je monografiju o sebi i montirao film. 

Nisam uspio snimiti Martinca, ali sam zato zapisao neke njegove izjave o samome sebi: primjerice, na pitanje tko vam je uzor odgovorio je „Što će mi uzor, ja sam genije!“ i „Bit ću skroman, ja sam najbolji montažer na svijetu.“.

Niste imali sreće s filmovima, jednom prilikom vam je na snimanju zapela drvena klada za rub rijeke, drugom prilikom ste shvatili da nedostaju ključni kadrovi…

Da, a kada sam sljedeći put išao snimati, nakon snimanja za dokumentarac o klubu, jednog gitarista za intervju, nisam uspio jer je čovjek umro. Tada sam odustao, i strah me više bilo što snimati, (smijeh). Nevjerojatno, ali nisam snimao nakon toga. 

Što radite danas?

Danas pratim gotovo sva muzička događanja po Splitu, to mi je hobi. Godišnje snimim od 20 000 fotografija, od toga je sigurno 18 000 fotografija vezano za muzička zbivanja po gradu, za koncerte. Ja nisam fotograf, ja sam kroničar. Znam filmski jezik, znam sve o objektivima, o kamerama, ali o fotografiji ne znam, dokumentarist sam, snimim ono što vidim. Pokušavam dočarati neku atmosferu koliko mi dopušta fotoaparat kojeg imam, ali ne smatram se fotografom, jer fotograf treba dati sebe u fotografiju, ja samo bilježim trenutak. Ljudi su zadovoljni mojim radom, ali postoje i različiti načini kako bi se to moglo raditi. Pravi fotograf prenosi svoju ideju na fotografiju, a ja snimam dokumentarno.

Marina Barun